Zbirka pjesama "Život jednog sna"
Pogovor
ŽIVOT ILI SAN
Boli me riječ noćas / Poput rane na licu sna.
(Boli me riječ)
Život jednog sna, naslov četvrte knjige Deana Ganze (Bijeg u stvarnost, pjesme; Djevojačkih suza, roman i Kapi tame, pripovijetke), mogao je jednako zagonetno glasiti i “San jednog života“, jer pjesnik ove knjige ni jednog trenutka nije bio u dvojbi da li je san život ili je život san. Život je san i san je život, a pjesma, satkana od života i sna, rođena u duši i izrečena jezikom srca, doista je život jednog sna i san jednog života, dakle ne suprotnost život - san, nego jedinstvo u dvojstvu život = san.
Snivat ćemo postelju od misli / Dok u tragu malih plitkih stopa /
Ogledalo će kiše ugledati nebo / I upisat život tek snivano ime.
(Tragovi)
Trenutak prije sna / Gledam sneno lice... / Ne shvaćam razloge /
Što ih čežnja nosi. / Da li vjetar sanja? / Što mi jutro odnosi /
(Prije sna)
To lirsko pjesništvo, ta knjiga snova, satkana od života jednog sna, u 77 poetskih zapisa iznjedrila nam je osebujnog emotivca, pjesnika snom zapretana što svoj doživljaj sebe i svijeta izriče poetskim oblicima neobičnog snovitog pjesničkog izraza. Naime, svaki taj poetski zapis donosi nam osobno viđenje i intimni pjesnikov odraz koji je autentično svjedočanstvo i vjerodostojna ispovjednost njegove čiste osjećajnosti. Ta lirika emotivnih treptaja i neočekivanih otkrivanja stvarnosti, ta začuđenost pred dubinama vlastitog unutrašnjeg života, otkriva čitatelju spontanu iskrenost pjesnikovu koji, u svemu o čemu pjeva, sudjeluje cijelim svojim bićem. Zagonetka osobne punine tih pjesama leži u potpunoj proživljenosti i dubokoj emotivnosti izrečenog. Autor ne ispisuje svoje stihove da bi pokazao umijeće oblikovanja pjesme, on izriče svoj doživljaj sebe imperativom vlastite duševne zbiljnosti. To je poezija koja doživljaj i lirsku misao iz radionice vlastitoga srca iznosi na svjetlo dana, da bismo kroz njega u svom snu i javi prepoznali vlastitu intimu i obilja svojih emotivnih i misaonih senzacija.
Od prvih objavljenih pjesama autor je izražavao svoju osobnost sa željom da ne bude kao drugi. Htio je biti svoj, a ne dio konformističke svakodnevnosti. Želio je postati i ostati samosvojna osoba koja račune o svojoj intimi i djelima polaže jedino vlastitoj savjesti. Kao umjetnik ne pristaje na podvrgavanje bilo kojoj artističkoj grupi ili književnom pravcu koji bi okrnjio njegov stvaralački integritet. Zato je od početka bio i ostao pjesnik samotnjak.
U životu jednog sna autor otvara nekoliko tematskih žarišta, uglavnom veoma čestih u pjesništvu, te širi raspon sadržaja i poticaja osjećajnih i misaonih preokupacija. Prema sadržajima koje obrađuje, knjigu je podijelio u sedam cjelina, složenih ne baš uvijek dosljedno, oko vječnih pjesničkih tema – stvaralačke želje, ljubavi, čežnji i snova, tuge i smrti, vremena, života... Dakako, nazivi ciklusa poetski su naslovljeni i nastoje imenom najaviti temu: Kao buđenje, Nemiri noći, Čežnja lebdenja, Sila letenja, Lakoća čežnje, Pad nade, Naoko smiraj. Tako imenovana poglavlja postaju mali itinereri koji najavljuju različite postaje emotivnih i misaonih preokupacija, a možemo ih doživjeti i kao sedam stavaka (svaki je sastavljen od jedanaest poetskih zapisa) razgranate skladbe koja je koncipirana kao varijacije na određenu temu. Slobodniju koncepciju motivskim cjelinama daju politematične pjesme koje mogu funkcionirati u više ciklusa.
Deanovo se pjesništvo, unatoč raznolikosti tema i motiva, kreće od misaonih preokupacija preko guste snovitosti do emotivnih traganja i otkrića. Misao Hermanna von Keyserlinga „Najkraći put do sebe samoga vodi kroz svijet“ pjesnik ove knjige je okrenuo i za njega ona sada glasi „Najkraći put do svijeta vodi kroz sebe samoga“. Naime, svaku temu koju obrađuje, pjesnik spoznaje, oblikuje i izriče kroz sebe i vlastiti emotivno-refleksivni habitus. U jednom od svojih slojeva poezija otkriva autorov životni put jer je u nju utisnuto pjesnikovo proživljeno iskustvo. Vrijeme pjesme nije naše doba, naša sadašnjost, nego vrijeme kreacije, unutrašnje vrijeme pjesnikovo, doba duboke emotivnosti. Stoga samo ona tema postaje pjesnička koja je oblikovana pjesnikovom vizijom i jezikom, koja je oživjela u dubini pjesnikove duše.
O stvaralačkoj čežnji, o počecima i odrastanju, autor pokušava pjevati u prvom ciklusu ove knjige. Pokušava kažem, jer su o toj vječnoj temi pjevali naraštaji kroz povijest i diljem svijeta i nisu je dopjevali, pa to, dakako, neće dovršiti ni Dean. Svjestan je toga pjesnik te u dva poetska zapisa skromno to priznaje i pjesnički skladno oblikuje.
Čuvaj se / Jer teško je / Ostaviti ono što si sagradio / Komadićima sebe, / Ostaviti ono što je preživjelo / S dalekih putovanja, / Ostaviti sve ono što si / Uspomenama sačuvao / I na kraju zadržati / Ono o čemu si samo sanjao.
(Sačuvaj)
Kao da je tek početak / Raspletena nit na kraju. / Na usnama prašina zvijezda, / U zjenama mjesečeva rijeka. / Kao ljuska u galaktičkome moru / Žeđam za kapima jutra, / Kristalima sunca, buđenjem srca / Dok čuvam jeku postojanja / U grudima leptiri drhte. / Nitko ne pita za razloge / I ne daje odgovore / Jer sve im prolazi / Kroz tijela i oči / I dodiruje taj / Drugi kraj / Početka.
(Kao početak)
Kategorija vremena kao tema donesena je u pjesmama ove zbirke. Za pjesnika vrijeme je sveobuhvatno. Iako ga je teško razjasniti, ono je sadašnjost prošlosti, prošlost sadašnjosti, ali i prošlost budućnosti, jer nas pobjeđuje, jer je iznad i iza svega, jer je prije i nakon čovjeka. Za autora vrijeme je beskraj kojemu se ne možemo suprotstaviti, ono nas ljulja, lomi i pobjeđuje.
Rastezljivo vrijeme me ljulja, / Mislima prestižem događaje, / A oni se vraćaju putem snova. / Vrijeme me uspavljuje, ljulja, / A ti si nepoznato lice bezubo / I ne možeš odgristi moje riječi...
(Ljulja me vrijeme)
Unatoč njegovoj sili možemo mu se suprotstaviti ograničenim životom, snagom djela koja nas nadživljuju, ali i uspostavom partnerstva. Kronos je naš gospodar u čijem hodu i mi imamo pravo na svoj korak i svoju životnu stazu prilagodivši se umijeću opstanka.
Ležim u tijelu bez sjećanja, / Iz njega izviru misli iskona. / Bez osjećaja, bez boli, bez radosti. / Samo tečem tim rijekama ludosti. / Prepuštam se brzacima, / Podajem virovima / I ponekad vidim lice nekog anđela. / Gore postaje dolje, nebo zaranja, / A ja sam riba u krvotoku beskraja.
(Tečem)
Motivi ljubavi javljaju se u ovoj knjizi u nekoliko ciklusa vrlo učestalo pa autora možemo svrstati u pjesnike srca. Plahi ali sveprisutni eros za njega je životna energija koja se vrlo često preobražava u stvaralački zanos i onu snagu koja je pokretač njegovog djelovanja. No to ne znači da u toj poeziji ne pulsira i zavodljiva senzualnost. Iako nije snažno naglašena, nego je pretežito čežnjiva i snovita, ona je profinjena osjećajnost i trajno udivljenje stvarnoj ženi i ženskim čarima koje su magnetično privlačne i zavodljive. Ali pjesnik je svjestan i nemogućnosti potpune realizacije te ljubavi. Žena je žudnja i nadahnuće, čežnja, no i nedohvatna daljina, željeno biće s kojim se ne ostvaruje uvijek toliko žuđena harmonija i trajna sretnost. Umjesto dosegnute sreće ljubav češće završava narušavanjem bliskosti i intime što rezultira bolnim rastankom i prazninom u srcu. Umjesto trijumfa ljubavi događa se tuga i daljina te bol radi nemogućnosti sklada s dragom osobom. Ti zapisi od čežnje preko sretnosti do rastanka i razočaranja ostvareni su stihovima zgusnute emotivnosti, izražajnom mekoćom, neusiljeno i dojmljivo. Nasljeđeni izraz oplemenjen je dahom postmoderne metafore, tankoćutnom ekspresijom koja je stilska karakteristika i ostalih ciklusa ove knjige.
Noćas je tvoj glas mek poput oblaka. / Dok očima rastvaraš mi snove, / Lice je srp visoko na svodu. / Noćas si odraz usnuloga jezera / I šapat što se čuje iz daljina / U koji želim snen utonuti. / Noćas si moja vjera / U promrzlome dahu, / Na rubu nove zime. / Noćas je sjećanje donijelo / Toplinu tvojih osmijeha / I mjesec se ne boji / Prvih noćnih pahulja.
(Na rubu zime)
Bit ću tebi / Novo, procvjetalo tijelo, / Utonula pahulja, stopa tvojih snova... / Bit ću tebi nebo svojih zvijezda, / Utišano more što u njemu osta.
(Bit ću tebi)
Znam... / Noćas će umrijeti dio mene / Ali ti nećeš biti tu. / Ništa više neće biti isto / U danima koji prilaze. / Hoćeš li mi doći?... / Noćas umirem za tebe, / Jer tako je moralo biti, / Da mogao bih primiti / Sve moram izgubiti.
(Noćas umirem)
Jednom kada me zauvijek raznesu ti vjetri lutajući, / Znajte da sve sam vas volio... / I što mi znači jutrom srce nemirno opet probuditi?... / Dal ljubiti svaku zoru što na usnama topla ostane?...
(Duše koje sam volio)
Ali u lakoće čežnje, nemire noći i čežnje lebdenja znadu se neprimjetno uvući trenuci tjeskobe i gubitak nade. Javljaju se u pjesmama pitanja o smislu života, o bolnom doživljaju kratkoće ljudskog bitka, o smrti napokon kao neminovnom kraju, o smrti koja nam tako bezočno i nepovratno krade one koje volimo i koje ne bismo nikako pustili iz svoje svakodnevnosti. U pjesnikovu viziju svijeta prikrala se prolaznost i tjeskoba smrti jer na putu kroz sebe on se suočio s gubitkom i sa smrću kao tragikom života. Zato te pjesme odišu sjetom i pune su bola zbog neminovnog kraja i nenadoknadivog gubitka dragih osoba.
>Ne sjećam se više / Jesam li živio jučer, / S riječima istekao / Ili tek jutros se rodio. / Ne sjećam se noćas / Da li dan me zapamtio / Kao bljesak ili krišku tame.
(Ne pamtim)
Ja ne znam svoj mrak i tko me u njeg uputi, / Ne znam svoj kraj i zašto me zvao početak. / Zar samo da taknem vrelinu hladnog, boju oblika i drhtaj krvi, / Dio sebe razlomim u ponoć pa rosom ispijem s mrvicama milosti? / Ja ne znam...
(Ne znam)
Noćas je otišao dio mene / Kada se više nisi probudio. / Jutro je razbilo stvarnost, / A vjetar donio uspomene. / Jedan dio mene u jezeru, / Drugi visi na grani stabla, / Bol u grudima, oči slijepe. / ...Klizim u rupu bez dna, / Šireći ranu na koži Zemlje. / Progutan, žudim za mrakom / I nestajem svakim danom / Polako, tonući u središte / ...bez tebe...
(Dio po dio)
Ali tim turobnim slutnjama neizbježnog udesa i kobne sudbine Dean Ganza uspijeva udahnuti svoj smisao ljudskog postojanja. On spoznaje da je smrt preobražaj i doba susreta s nama dragim osobama, a istodobno vjeruje u snagu djela i ljubavi koja iza nas ostaju i koja ipak produžuju ove naše kratkotrajnosti i zemaljske omeđenosti. On sigurno zna da iza čovjeka za sutra ostaje njegova riječ koja još dugo svjedoči o svom tvorcu.
Srest ćemo se opet / Dok se more smiješi suncem / A u brazdi tiha vala / Zriju zvijezde žednim srcem. / Srest ćemo se jednom / Kad u podne vjetar zavijori, / A iz grudi srca vrela / Zapjeni se izvor studen. / Srest ćemo se opet jednom / Kad će nebom tinjat vatra / Što se budi, što je pali / Srcem snenim žudnja sama.
(Srest ćemo se opet)
Ostavio sam tragove / Tamo kud ćeš jednom proći, / Možda tek u sumrak života. / ...Ono što želio sam imati / Prihvaćam bez tijela, / Možda tek u smiraj bola. / Ono što htjela si čuvati / Gubiš trenom dobijanja, / Možda tek na kraju snova...
(U sumrak)
Jutra su moja pjesma dok bude se tišinom neponovljivog / Sunčanog cvijeta. / Jutra su drevna česma na kojoj umivam staro tijelo da opet / Ljubavlju procvjeta. / Jutra su kratki drhtaji života u kojima budi se još jedna / Meni draga pjesma. / Jutra su nebeska šutnja i potraga bez tijela, dušom koja voli / Svoja ljeta. / Jutra su sjećanja u kojima zagrabim sada i rasplinem se, / Ljubavi – u tvoja sutra...
(Jutra)
Liriku pjesnika Deana Ganze možemo mirne duše uvrstiti u korpus postmodernog hrvatskog pjesništva, a autora pridružiti onim stvarateljima što izgradili su vlastiti stil iz kojeg se iščitava osobnost lirskog subjekta. Tome je više razloga: kultiviran lirski izričaj što proizlazi iz osobnog pjesnikovog nadahnuća i ozbiljnijeg bavljenja jezikom, nenametljivost osjećajnosti te poetski zasićen ali razumljiv pjev. Nizom pomno odabranih unutrašnjih prizora on oslikava stanje duha koje ponire puno dublje, ispod površine izrečenog, jer kroz sebe pjesnik pokušava proniknuti ono unutrašnje, često puta zastrto velom tajne. To postiže gustoćom izraza, izravnim i jasnim iskazom te formalnom stilizacijom i izborom smislenih riječi. Ali dojmljivost pjesme nije u razgovijetnosti ideja nego u preciznosti izričaja, u pjesničkoj čistoći i lirskoj prozračnosti. Izražajnu strukturu autorovim pjesmama daje ritam (iako su neke pisane u vezanom a neke u slobodnom stihu) koji se u svojoj jednostavnosti temelji na prirodnosti kazivanja te na govornom ustroju jezika. Osim toga ritam i smisao u pojedinim pjesmama veoma su usklađeni.
Jedna od odlika Deanovog stila je iskazivanje nove čuvstvenosti i osobne osjetljivosti (pokatkad i preosjetljivosti) gdje emotivnost preuzima primat nad refleksivnošću. Misao nikako nije zapostavljena već se kroz snagu emocije preobražava u „poetski lirizam“. Zapravo, dosege poetske refleksije određuje lirska osjećajnost. No, misaonost je važno uporište autorova pjesništva, a proizlazi iz želje da što više sazna te iz sumnji duha i tjeskobe srca. U raskoraku ljudskih težnji i mogućnosti boli ga osjećaj osamljenosti i nesnalaženja u njegovoj suvremenosti. Suvremenost, ili vanjska stvarnost, često puta je u opreci s pjesnikovom duhovnošću pa se kao takve suprotstavljaju ali i prožimaju, pokušavajući ostvariti racionalno-subjektivnu sliku sadašnjosti. Slika je obojena spektrom koji se iskazuje različitim vrijednostima – od osjećajne do realno – logično oblikovane misli što sugerira mnoštvo lirskih raznolikosti, objedinjenih u spoznaju o vanjskom i unutrašnjem svijetu.
Iskazujući svojim pjesmama slobodu osobnog stvaralaštva Dean brani subjektivnost misaonog nadahnuća, naglašavajući dostojanstvo pjesničke riječi koja najpreciznije artikulira umjetničku poruku i bogatstvo ljudske duše. Da ne bi prenaglašena znanstvena racionalnost i hladna empirija uništile tajnu i ljepotu poezije, pjesnik se uzda u tu riječ, zagovara njezinu moć i vjeruje pjesmi kao unutrašnjem svjetlu što još uvijek može odagnati ravnodušnost i hladnoću ovog našeg tehnicističkog svijeta. Svojom četvrtom knjigom, u kojoj je prva pjesma posvećena Juri Kaštelanu, gorostasu hrvatskog pjesništva, on pronosi novim naraštajima neugaslu Jurinu pjesničku poruku: „Pjesma je oblik vatre koja se prenosi od iskona do kraja svijeta. A vatra je život. Ona tminu pretvara u ljudsko podneblje. I grije dlanove zemlje da se ne smrznu. Pjesma je potvrda života“.
Mirko Kovačević, prof
Pjesme iz zbirke pjesama "Život jednog sna"
OSLOBODI ME
Juri Kaštelanu
Oslobodi me sjećanja u mirisnome jutru
Dok se budi oko moje rose.
Oslobodi me sjećanja dok putujem
Pramenjem duge u buknuće zore.
Oslobodi me sjećanja dok utječem
Nemirnim cestama u spokojno more.
Oslobodi me sjećanja dok trnem
Sitne svjetlosti što tišinom plove.
Oslobodi me sjećanja dok postajem
Tâma u kojoj sunca gore.
16. ožujka 2008.
KAO POČETAK
Kao da je tek početak
Raspletena nit na kraju.
Na usnama prašina zvijezda,
U zjenama mjesečeva rijeka.
Kao ljuska u galaktičkome moru
Žeđam za kapima jutra,
Kristalima sunca, buđenjem srca
Dok čuvam jeku postojanja
U grudima leptiri drhte.
Nitko ne pita za razloge
I ne daje odgovore
Jer sve im prolazi
Kroz tijela i oči
I dodiruje taj
Drugi kraj
Početka.
11. rujna 2007.
BOLI ME RIJEČ
Boli me riječ noćas
Poput rane na licu sna.
Što otkine šaptom dan
Noću opet procvjeta.
Vraća se kao prikrivena bol,
Tiho korača u maglenim snima
I želeći leći u smiraj dana
Naiđe snena na uzdah
I u njega se zaplete.
Tu ostade bdjeti
U krošnjama misli
Kao zamka jutarnja
Što uloviti će sunce.
5. kolovoza 2009.
BLAŽEĆI NEMIR
Dok vjetar me omata u klupko noći,
Kao da nisam postojan ni svjestan,
Blažeći nemir u jesenjoj hladnoći.
Kuda ode ljetni zamor, nebo sunca,
Miris mora, kamen s lutajućeg puta?
Zar u sjećanje do novoga trenutka?
Brojni osjeti lete naviše
Kao ptice svetkujući život,
Treba samo dati zrno duše.
Dolaze zvuci i vjetri, žudnja druga,
I zato odoh u veselje, odoh u nemir
Odoh u radost, znajuć kako boli tuga.
Blažeći nemir poput nedorečene priče
Postajem putnik na beskonačnom putu,
Ostajući kamen pojen žudnjom sreće.
5. kolovoza 2009.
U MORU RIJEČI
U moru začudnih riječi
Pronašao sam osmijeh
Lak poput niti paučine.
U moru zažarenih riječi
Otkrio sam kucaj srca
Što šapće sâmo u molitvi.
U moru radosnih riječi
Dirnuo sam drhtaj vala
Koji me nosi i danas.
U moru probuđenih riječi
Dohvatio sam vrhunce
I poletio putem oblaka.
U moru običnih riječi
Pronašao sam zaborav
I uzeo ga pod ruku,
Pa krenuo u novi dan
Putem blijede duge,
Napravio korak, dva
I rasplinuo se u magli
Drhteći cijelim tijelom
Kao list kojega su takli.
U moru nepoznatih riječi
Izgubio sam neke rime
Kao jesen lišće pred zimu...
14. studenog 2007.
TRAGAČ
Otići...
Stazama u točku nestajanja,
U zemlju visokih planina,
Mjesto bez pripadnosti.
Otići sâm...
Dubokim provalijama žudnje,
Ususret jekama izazova,
Na drugu planetu.
Otići s nečim...
A vratiti se bez svega,
S mnogo vatre u venama
Kao utopljenik na otok spasa.
Otići bez ičega...
Kao prosjak s nadom,
Pokajnik na putu otkrivenja,
Zalutala duša u gradu izgubljenih.
Otići nag,
A vratiti se gol,
Sa samim sobom;
Tragač za potpunošću.
19. svibnja 2009.
MOJA SOBA
Moja je soba od misli u potkrovlju nebeskih žudnji...
U blagom mirisu sjećanja plivam polako
Jer ono što u riječi se ne ulije,
Kao da uzalud izgubi život.
Uzdah je ovdje pokret
Lakim krilima polet
I znak da krenu
Kamo ni rukež
Ne mogu ići
Tek samo
Žudnje.
Moja je soba od misli u potkrovlju nebeskih žudnji...
5. srpnja 2008.
LJUBAVLJU
Voli me jedinom ljubavlju
Koja još minula nije,
Jer budućnost je prošla
I samo danas je važno,
Izdah ljepote do sutona.
Voli me posljednjom ljubavlju
Koja te je uvijek čuvala
I jedina vjerna preostala.
Ništa nas ne može spasiti,
Sutra je vrijeme zaborava.
Voli me beskrajnom ljubavlju,
Onom što se rađa dok nestaje.
Budi planina te zlatne prašine
U koju se izmrvila planeta
I sve ono od čeg srce žeđa.
1. ožujka 2008.
JOŠ KRATKO
Draga, živjet ću još kratko
U očima ti kao modro nebo.
Ne znam što je suza, a što rosa,
Ulijevam se tiho kao rijeka moru.
Ispij moje usne, žednu zemlju,
Takni moje čelo, pustoš gladnu.
Nemoj biti poput mene žalost,
Suviše je titraja u tijelu.
Nemoj rasplinut se poput magle
U daljine što me jekom zovu.
Draga, živjet ću još kratko
U očima ti kao modro nebo.
Znam taj put što sad sjetan mrije.
Tuga vjetrom, a duša će srećom.
Kao kamen što zaustavit se neće
Putem provalije srce se kotrlja.
Nemoj biti poput teškog mene,
Budi sjena laka koja tiho prati
Svakim krokom malo jače svjetlo
Kao anđeo što čuva svoje nebo.
Draga, živjet ću još kratko
U očima ti kao modro svjetlo.
7. srpnja 2007.
PRAŠAN SVIJET
Dok u blještavilu zamire dan
Sitna prašina ovladava tamom,
A kad pobjegnu sunčevi vjetri
Na dnu ostane prah eona.
Kao da vrijeme namah umre
U tišinu se raspe zvuk zvona.
Utekle slike, sparušen svijet
Pod plaštom mraka, tihi let.
I ne znaš da li su misli,
Ptice ili šapat svet,
Možda na kamenu
Umire crni cvijet.
Prašan je, prašan ovaj svijet
Tamom se skriva, tiho bdije
Pazeći da prasak mu svjetla
Zorom sve snove ne razbije.
17. kolovoza 2009.
OSLUŠKUJEM
Jakši Fiamengu
Osluškujem stvari u riječima
I one postaju oznake na putu,
Po kojima ću znati vratiti se
Jednom kad odem suviše daleko.
Osluškujem stvari u riječima
Dok padaju misli u dalekom luku,
Dostižem s njima nedodirljivo
Prostore što ih tijelo ne sluti.
Osluškujem stvari u riječima
I bojim se da ću ih krivo razumjeti,
Skrenuti pogrešno, u vir uroniti.
Zato u sebi polako ponavljam:
Osluškujem stvari u riječima,
One su moja posuda jedina
U koju ću suze oblaka izliti
I tu se nečujno utopiti.
24. kolovoza 2007.
U SUMRAK
Ostavio sam tragove
Tamo kud ćeš jednom proći,
Možda tek u sumrak života.
Molim da suza ne bude oštra
Kad takne zjenicu oka,
Možda tek u zalazu sunca.
Ono što želio sam imati
Prihvaćam bez tijela,
Možda tek u smiraj bola.
Ono što htjela si čuvati
Gubiš trenom dobijanja,
Možda tek na kraju snova.
Sliku što htjeli smo spojiti
Vidimo s druge strane oka,
Možda tek u sumrak svjetla.
5. veljače 2008.
BEZ TRAGA
(Pronaći se)
Ne ostaviti trag na tlu
Ni zarez u kamenu.
Ne izgradit kuću,
Branu, most.
Ne pokorit stablo
Niti otkinuti cvijet.
Ne podati žeđ tijelu
Pijesku ne ostaviti trag
Ni stope u snijegu.
Možda tek...
Poneki stih prepustiti rijeci
Vjetrima razdati riječi
Šapte utisnuti jeci
I biti miran, tih
Uzdah kamen
Živi spokoj
Što se nada, jednom,
Da će sebe s izvora
Pronaći na ušću rijeke.
11. travnja 2009.
SNOVITO
Sanjao sam suzu u tvom oku
Kako s tugom polagano umire,
Sanjao sam baršun vrele puti
Kako zadnji put mi se podaje,
Sanjao sam da zaborav odnosi
Sve ono što bili smo nekada.
Sanjao sam put bez završetka,
Mjesto gdje sniva duša žedna
I prolaznost koja nas napušta.
Sanjao sam jutro tiho, maglovito
Što me grli zaljubljenom nadom
Želeći da budem biće bolje.
Sanjao sam - ponovno se rađam
Kao sunce iza hladne noći
A bol se trajanjem rastopi
Pa je svaki puta manja, kraća
I da mogu biti nevjerna planeta
Što se majci svojoj opet vraća.
8. ožujka 2008.
SRCE BOJE PEPELA
Branku Ružiću - Grofu
Nije moć u stvarima,
Ostvarenim željama.
Površinom vrijeme putuje,
A najdublje, ostaje u nama
U srcu boje pepela...
Zbog njega ću poteći jednom,
Zbog onog što ode ne znajući zašto.
Kad večer poput jutra bude prazna,
Gledajući oči što me ne poznaju
Usne što ime mi više ne znaju,
Samo ću slutiti put tih misli
Što otišle su tiho, u nepovrat.
I tad ću se sjetiti sjene
Posljednjih mu tihih riječi,
Jer je želio još jednom
Probuđenom iskrom,
Zjenice da bljesak izliječi.
Zbog toga ću poteći vjetrom,
Kao prošlost osušenom rijekom,
Kada večer poput jutra bude prazna.
Sluteći oči koje su sjene,
A usne šutnja i meki prah,
Donijet će žudnja njegove misli
Što odoše tiho u ponore sna.
Nije moć u stvarima,
Ostvarenim željama.
Dok tijelom putuje vrijeme,
Ono najdublje, ostaje u nama
U srcu boje pepela...
9. prosinca 2006.
SREST ĆEMO SE
Marijanu Dubravec
Srest ćemo se opet
Dok se more smiješi suncem
A u brazdi tiha vala
Zriju zvijezde žednim srcem.
Srest ćemo se jednom
Kad u podne vjetar zavijori
A iz grudi srca vrela
Zapjeni se izvor studen.
Srest ćemo se opet jednom
Kad će nebom tinjat vatra
Što se budi, što je pali
Srcem snenim žudnja sama.
Srest ćemo se opet
Dok se more smiješi suncem
A u brazdi tiha vala
Zriju zvijezde žednim srcem.
25. srpnja 2010.