Haibuni

Dok su se titraji zraka još kovitlali, a tijelo, što letješe do nedavno preko tisuću kilometara na sat, smirivalo otkucaje na crvenom tlu Kube, nemir se stišavao zajedno sa sutonom sunca u tirkiznom moru Atlantika (odnosno Meksičkog zaljeva).

Ploviti dušom
Po morima svijeta
Gasiti nemir

Pogledi tamnih očiju u sumrak vreloga dana na sniježnobijelim pješčanim plažama bili su kao susret s rajem što za neke bijaše pakao ili možda tek čistilište duše. Nismo dorasli njihovom svijetu, tek smo putnici u vremenu.

Obojan suncem
Licem sakuplja zlato
I čuva u srcu

Šetnja ne bijaše k'o obična. U sebe je sakupljala ostatke vjere s kovanicama nade, tihu glazbu iz trošnih kuća, mirise spaljenih pokušaja bijega u san i još vrelih, jednostavnih, siromašnih jela. Ne mijenjamo njihov život. Samo sakupljamo komadiće istine na putu svojih priča.

Glazba u srcu
Na tijelima šutnja
Iščezao sram

Lutati duž pročelja zgrada koje je vrijeme posve izgrizlo, teturati uličicama rasprodanih nada, miješati bojažljive poglede s raspojasanim bojama. Trebalo je vremena za priviknuti se. Ali - imamo li dovoljno vremena? Ne! Nikada ga nemamo u tim trenucima koji munjevito otkucavaju tuđe živote. Mi samo smo suci bez zviždaljke, čarobnjaci bez štapića, nedodirljivi igrači koji mogu izaći iz igre kada god to požele.

Nemati išta
Kao imati ništa
Posve svejedno

Kad dotakneš pijesak što trpi jedino modro more i šum sunca koje prebire po valovima, srce će ti otploviti na trenutak u dubine posijanih čuda gdje kraljuje novi svijet bez tuge i srama, bez gorčine i jada. Zaboravit ćeš patnje i potrebe ljudi, dati mislima peraje da zaplivate skupa u prostranstvu mekih, šarenih cvjetova.

Roniti modro
Kao stoljetna riba
Čuvati nadu

Piramide se još uvijek polagano rasipaju u pustinji postajeći njezino tijelo. Ne boji se kamen prašine pod sobom u koju će tijelo rasuti već sutra. Žega odozgo i odozdo, u zraku trunje smrti i sjeme rođenja.

Kao prašina
U tijelu nađena
Zametak smrti

Početak ljudskoga kraja u pustinji je izgubljen, zatrpan. Kao i svaki početak on u sebi nosi datum svog iščeznuća. Svo zlato i blago to ne može spriječiti ni tijela im spasiti. Uzalud milijuni kamenih blokova do neba, što paraju oblake. Uzalud krv, znoj i patnja.

Pakao sunca
I čistilište duša
Na istom mjestu

A u podzemlju, ispod piramida, podno cijeloga Kaira sniva još jedan grad, kojega su rijetki sreli. Grad tišine, golemih odaja tame, svijeta s druge planete. On nema svog Mjeseca ni Sunca, nema svojih mrtvih stanovnika, nema odaje zlata i rubina, on čuva ono najvrijednije - tajnu gornjeg svijeta.

Podzemlja kriju
Kao tajne podsvijesti
Razloge naše

Pustinjski prah, piramide bez zraka, opora lica, bijeda na dlanovima, umrtvljena tišina. Na kamenu vrelina sunčevih vjetrova što su se napokon umirili. Karavane prolaze, galopiraju, žure se i bježe, jer svaki je novi dan veća opasnost. Pustinja je žedna i gladna novih, sočnih tijela. Ne gledaj njezinim izaslanicima u oči.

Svaki je pogled
Očima Egipćana
Tvoja sudbina

Golemi, tromi Nil jedini čuva život. I makar ne izgleda da bi samo obična voda to učinila, zelena boja se širi pustinjom prstima rijeke. Ona stvara i razara. Oranice, šume i livade njena su djeca koju sije gdje prolazi. A ako jednom krene u podzemlje i ne vrati se više, pustinja će okovati i ugasiti svo zelenilo, a s njome će usnuti i nadzemni gradovi.

Duboki šapat
Niz rijeku postanka
Pronosi život

Vrh je na 2350 metara što je gotovo dolina u visovima Anda (koje se uzdižu iznad 4300 metara), maleni krov zelenoga sjaja koji zaboravlja sive uspomene iščezlih ljudi. U sebi šuti o naslućenim tajnama, u pukotinama sakriva znoj i krv klesara kamenih zdanja što su se očuvala stoljećima.

Vrh zaboravljen
Zelenim očima
Promatra Ande

Kada bio bih ptica što krilima miluje vrhunce i zarobljen vjetrima kruži dok oblaci suze mi otiru, a kiše ih naviru; kad bio bih ptica koja pamti tišinu i krikom se javlja kao jeka zore u dolini; kad bio bih jecaj prošlih vremena što se ni danas ne smiruje - bio bih Duša ovih planina.

Pticom stvorena
Ova duša još traži
Usnule vjetre

Dok duša se uzdiže u visinama bez zraka, tijelo otežalo klone. Ispod kapaka gubim sjećanja, brzo zaboravljam. Ipak se krećem glatkim, kamenim stazama kamo su mnoge stope prošle i sada me jedino one dalje vode. Zajedno se uspinjemo sve više. Ako postoje visine u kojima počiva duh ove Planete, on sigurno ponekad prespava ovdje.

Dječjim očima
On govori slikama
Drevnih jezika

Cusco (na 3500m n/m) početak je i kraj svih putovanja, grad koji privlači i istovremeno odbija zbog teškoga disanja što noću postaje mora i tiha patnja. Pobjeći negdje grudi bi htjele, ali ne mogu. Danju dlanove tješimo na najmekšim krznima baby Alpace, od sniježnobijelog do zlatnožutog svilenog paperja. Zlato i srebro, drvo i glina presječeni su tužnim pogledima na tržnici Pisac.

Dragulji, krzno
Najmekše zlato duše
Bijeda rađa

Jezero Titicaca (na 3820m nadmorske visine) u sunčevom zalasku miluje ploveće otoke od slame. Na njima kolibe od slame, ognjišta, stolovi, kreveti od slame, ukrasi, ograde, čamci od slame. U osmijehu djevojke sačuvan rumeni suton što silazi s nedalekih vrhunaca. Zrcalo jezera čuva te slike.

Zrcalo jezera
Osmijehu sutona
Daruje lice

Ulazak u Boliviju bijaše preko male drvene ograde, poput prepreke za sitnu divljač. Stanovnici raštrkani, pognute glave izbjegavajući slikanje, sakrivaju se od krađe duše. La Paz i vreva, mali kiosci, prodavači po cesti, maskirani čistači cipela i vozila što se kreću između ljudi, ili obratno. Vještičja tržnica je strah sabijen u neimaštini goleme tuge. Strah od pljačke, upozorenja, osušeni skeleti malih alpaca, vrtlog tkanina i suvenira, pripravaka protiv uroka, amajlija, listova koke.

Ni na trenutak
Ne smijete zaspati
U vrtlogu sna

Otok sunca u jezeru Titicaca (vrh otoka je na 3900m n/m, jezero je veliko 150x50 km) obasjan je osmijesima stanovnika. Oaza mira, botanički vrt biljaka i začina, muzeji, vidikovci. Na površini jezera razbacani otoci. Svuda uokolo šeću ljame, alpace i vicune.

Daleki otok
Sačuvan od bijede
Plovi bezbrižan

Zaustavljeni u nekom slučajnom naselju uz cestu ulazite u srce mjesta s nekoliko kuća. Žvačete listove koke da zaboravite bijedu, da ne osjetite vonj, da ne vidite nečistoću. Udijelite novčić, on ništa ne košta.

Tek jedan novčić
Poput golemog blaga
Na prašnoj cesti

Večer glazbe i plesa, goleme škare zveckaju, boje, odjeća, maske, glatki udovi u svjetlima reflektora žive novi, bolji život. Osmijesi se otkidaju po sceni, među koracima kapi znoja, lepršaju marame, krotki pogledi.

Bljeskovi boja
U vrtlogu tijela
Život je bolji

Mjesečeva dolina obasjana suncem. Stijene pješčenjaka mame poglede. Hodati po dolini nekog drugog svijeta bez straha od pada. Lako je priviknuti se na tišinu, usamljenost koja opija i u trenu se naći na drugoj planeti. 

Drugom svijetu
Mi odlazimo lako
Odbjegla djeca

Buenos Aires želio je biti raspuknut grad poput Pariza, moćan i sjajan, širok i kao spomenik trajan. Ali su se zbili sudari bijede i bogatstva u golemim neboderima, zrcalima staklene istine.

Grad dobrog zraka
Očaran je Parizom
Jutro je hladno

Iguasu golemih rijeka obrušava tijelo ispleteno u pletenicama slapova. Od njih se uzdiže maglica vodenih kapi kilometrima u visinu i daljinu.

Ugasiti žeđ
Raljama vražjeg slapa
Vrelim kapima

Predsjednička smeđecrvena palača, balkon na koji je izlazila Evita Peron, groblje poput naselja s ulicama, zgradama i crkvama. Prostrane avenije, trgovi, parkovi s cvijećem.

Dašak proljeća
U tišini prošlosti,
Uzdah mramora

La Boca, četvrt šarenih pročelja gdje je nastao ples Tango. Stadion Boca Juniors. Zagađena luka, bujica turista, ljubičasti cvat drveća, golemi metalni cvijet koji se okreće prema suncu.

U plesu boja
Crna, crvena, crna
I njena noga

Večer argentinske glazbe. Tango, pjesme 'Ne plači za mnom, Argentino' i 'Kondorov let'. Sumanut ples Gauchosa i debeli, krvavi goveđi odresci. Opiti se rumenim vinom 'Malbec'.

Ritam u dlanu
Udarci i pucnjevi
Tango, 'morire'

Boje se nisu smirile i nikada neće. Dok koračaš ulicama Ria oko tebe se boje razbuktavaju, raspršuju i ponovno uskrsavaju u vatrometu tijela, oblika i pokreta. Žuriš se upiti titraje oko sebe ili samo bježiš u strahu od neugodnosti? Oboje. Teško je ostati miran.

Modra bjelina
Svilene slike grada,
Vrelo popodne

Slapovi Iguasu iz helikoptera. Lebdjeti nad provalijom vode, oslobođen iz zatvora tijela, ne sluteći buku koja se u provaliji množi. Dvije rijeke donose  najveću količinu vode na svijetu koja se obrušava sa stotinjak metara visine.

Rijeka gori
U jastucima neba
Prašina slapa

Grad siječanjske rijeke (Rio de Janeiro) s prekrasnim, pješčanim plažama poput Copacabane, Ipaneme i drugih. Među mnogim zanimljivostima nalazi se i stometarska katedrala u obliku stošca, 'Glava šećera' i Corcovado s Isusom iskupiteljem koji raširenim rukama prihvaća svu bol svijeta.

Na vrhu sjaja
Magleni i mutni sni
Čuvaju tajne

Dijamanti, opali, akvamarini, tirkizi, ahati, rubini, smaragdi, safiri. Prosjačenje, zlato, krađe, srebro, glad, poludrago kamenje i jad.

Boje i samba
Duž proljetne rijeke
Nemir tijela

Botanički vrt, rascvjetane ulice, ritam koraka što jeca tiho pa glasnije, samba. Zaborav u sjaju, kao suze za izgubljenim srcem u raju. Dati oduška dok kulise i maske čuvaju nas od svijeta. Postati ono što nisi, što samo sni zamišljaju. Nemir nogu, sjaj golih tijela, osmijesi raspuknutih boja, bljesak vrele puti, grlene pjesme iz dubine života, tajnovitost sjene, miris žudnje.

Nagost napada
Sve su prepreke pale
Trnci u krvi